U akvarelu od uspomena
Slike što dušu griju i manje
Čuvam to blago od zaborava
Krhko sjećanje koje traje.

Tamo gdje drača i smreka niče
Na kamenu blijedo sivkaste boje
Masline uvijek na nešto liče
Što srcem pamtim ko samo moje.

Pod krošnjom svetom što život znači
Štiti od svega i zdravljem hrani
Naći ću mira i sjete davne
U dane vrele u noći hladne.
U vanvremenskom miru plemenitog hlada
Najbezbjednijem mjestu na svijetu
Rezistentan sam na ćudi
Vremena i ljudi, i klime što ovdje vlada.

Avgust od žutih boja,
na smokvi žuta fuga
zanosno hrani se plodom
Cvrkuće, žmirka ko da se ruga
Meni što žalim za slatkim rodom.

Otkad nisam na dočevima vidio fugu? ni osjetio u sumrak miris baruta…
Biće da ni preleta više nema
Otkad se bliži globalna ruta.
Ništa nije kao nekad
Slike su blijeđe i manje važne
Svijet nam priprema virtuelni prepad
Kroz tehnologiju sabotaže.
Zašto me plaši otuđenje,
Imperativ da se prostorom vlada?
Pomoću interneta i marketinga
Moćnome uvijek sjećanje strada.

Bježim gordosti da sam sam moćan
Od takve misli se u glavi vrti
I gubi sreća, izmiče vješto
(Za korak samo al nepovratno)
Na putu koji biram i prtim.
S mnoštvom u džepu mirisnog bilja
i uspomenama sa imanja
Čuvam ih sebično i usput sanjam
I lijepo mi je od davnina u šarenoj koži Mediterana.

Da li i drugi te slike žive,
Baš grijeh bi bio da nije tako?
I ovi redovi bez nekog reda
daruju boje sjećanja mojih
Drugom, za slučaj, tek onako,
Ako mu slučajno zafali svojih.
A slučaj često bez našeg znanja
Naslika spokoj il’ nemir strog
Taman ko slike porodičnog imanja
Sa vrtača djetinjstva mog.