Danas svi pomalo živimo globalnu sudbinu, zagledani u displej nekog “gadžeta” sa uvjerenjem da na njemu ima dovoljno prostora da smjestimo sve snove i sačuvamo uspomene iz porodičnog života. Međutim, i pored svih naprednih tehnologija, još uvijek ne postoji “alat” kojim sebi možemo prenijeti “zanat” naših predaka. Jednostavno, nismo u stanju napraviti virtuelni transfer njihovih mudrosti i vještina. Ovo ne iz razloga što su naši preci bili mudriji od nas, niti zbog toga što mi imamo veću mogućnost izbora u odnosu na njih. Čini mi se da je tu riječ o tradicionalnim – materijalnim vrijednostima, prenošenim neposredno, iz ruke u ruku, sa generacije na generaciju, uz minimum “unaprijeđivanja”. Vjerujem da je to mukotrpan proces koji ne mora uvijek ostvariti željeni rezultat.
Dakle, imati danas porodičnu tradiciju, kao vrijednost naslijeđenu i očuvanu kroz vrijeme, zasigurno predstavlja prvorazredni kapital i privilegiju. Da ne govorim o tome koliku nam prednost u životnoj utakmici može obezbijediti jedan takav knowhow.

U mislima sam na kraju septembra i početku jeseni. Sve oko mene je “zrelo”… plodovi, boje i misli. To je ujedno i najproduktivnije vrijeme za boravak u maslinjaku, nadomak vremešne kamene kuće. Pogled na otvoreno more, kroz grane prepune zelenih i modrih plodova, inspiriše me na promišljanje…

Neobično sam radostan zbog ulja koje je opet poteklo kao nagrada za uloženi trud i blagoslov onima koji žive od svog rada, čuvajući naslijeđeno i ne želeći tuđe i više. U ovoj berbi maslina učestvovale su sve tri generacije, dajući svoj dragocjeni doprinos ne samo učinku u fizičkom smislu, već prije svega harmonizaciji porodičnih odnosa, ojačanih naporima ka zajedničkom cilju – produžetku tradicije. A naša tradicija, zbog koje smo tih dana bili svi na okupu je – proizvodnja maslinovog ulja. Par stotina litara djevičanskog eliksira, koliko je na kraju proknjiženo na zalihama, izraz su životnog stila ali i odnos prema naslijeđenim vrijednostima.

Maslinjak danas pripada nama, baš onako kako je stotinama godina pripadao našim precima. Formalno, slovimo za vlasnike zemljišta i viševjekovnih stabala na njemu. Suštinski, zapravo smo korisnici maslinjaka i njegovih blagodeti na određeno vrijeme, znatno kraće u odnosu na životni vijek tih svetih stabala. Prisjećajući se da su mnoge generacije živjele pod ovim krošnjama i od njihovih plodova, nisam više siguran “ko je tu domaćin a ko je bio gost”? Počinjem da “sumnjam” u postojanost instituta – svojina. Vjerujem da živimo u zabludi osjećajući se vlasnicima nečega što postoji mnogo duže, što je započelo mnogo prije a završiće se mnogo poslije nas. Na trenutak mi se učini da se ova stabla, koja nas blagonaklono hrane i velikodušno pomažu, krišom “podsmijevaju” našem doživljaju tog uzajamnog odnosa?

Oko nečega pak nema dileme: pod ovim krošnjama stanuje mudrost, bez obzira da li “sazrijeva” na stablima – poput maslina, ili je “uzgajamo” mi – privremeni korisnici, svojim odnosom prema nasljeđu. Univerzalne vrijednosti – trajanja, opstajanja i zajedništva, zapravo su tekovine životne mudrosti koja se rađa iz vječite razmjene između ljudi i tradicije.

Za nama je mjesec ipo dana zajedničkog života u maslinjaku. Vrijeme u kojem smo naporno radili; raspravljali o pristupima orezivanju stabala; uživali u berbi i cijeđenju plodova; divili se boji, mirisu i gorčini dobijenog ulja; brinuli o optimalnim uslovima za njegovo čuvanje. Toliko proživljene strasti prema tradiciji zapravo je odraz ljubavi prema životu. Zbog toga se i ova berba može smatrati svojevrsnom berbom mudrosti, dragocjenijom od njenog finalnog proizvoda. Drugi – materijalni dio njene vrijednosti, pretočen u nekoliko demižana ekstra djevičanskog ulja, nastaviće da nas obogaćuje iz dana u dan, kao plemeniti dodatak svakom obroku i ritualu za porodičnom trpezom. I trpezama nekih nama dragih ljudi. Nezaobilazni “začin” svakodnevnom životu. Tradicionalno.