Ovo je priča o četiri generacije porodice Divanović koje povezuje ljubav prema moru i brodovima. Susret sa jednom starom i oronulom gajetom, višemjesečni rad na njenoj rekonstrukciji i dječji koraci najmlađeg Divanovića na njoj iznedrili su neobičnu turističku ponudu – Lampuga flotu. Izleti, jedrenje, razgledanje, ribanje, kupanje i ronjenje, obilazak znamenitosti, gastroture, pješačke i biciklističke ture… predstavljaju aktivnosti iz njihove ponude.

Porodica Divanović, iz istoimenog paštrovskog sela smještenog u maslinjaku iznad plaže Kamenovo, potiče iz jedne od najstarijih kamenih kuća na ovom području (oko 800 godina). Kuća je nosila barjak plemena Paštrovića koji je svake godine na Trojičin dan domaćin prenosio morem, na barci, do crkve Svete Trojice u Starom gradu Budva, gdje su se povodom služenja svete liturgije okupljali barjaktari iz tri budvanska plemena – Paštrovića, Maina i Grblja.

Đed, pok. Nikola – Niko Divanović, rođen 1909. godine, osim što je bio vrstan maslinar i proizvođač maslinovog ulja, bio je nakon II svjetskog rata i član ribarske zadruge Paštrovića sa sjedištem u Pržnu (stara zgrada „Uljara“), u vrijeme kad su drvenim brodovima izlovljavali uglavnom plavu ribu, srdelu i skušu, i prevozili smokve.

Njegov sin Branko, rođen 1951. godine, nastavio je tradiciju proizvodnje maslinovog ulja, ali mnogo više vezan za more i tradicionalno „ribanje na mreže“. Veliku ljubav prema drvenim brodovima koji po njemu „jedini imaju dušu“ prenio је na svog sina Nikolu, a on na njegovog sina Davida. Tako je David, u čast rođenja, na poklon dobio gajetu, njihovu prvu gajetu, i to s otoka Murtera – postojbine drvenih brodova! On joj je dao ime Lješta (skraćeno od Lještica, kako je zvao vješticu) i, iako sa svega tri godine, toliko je slobodan i razdragan na toj gajeti kao da se u njoj rodio! A Branko je dobio novi ribarski brod i motiv više da i dalje ide na ribanje, uz pomoć sina i unuka.

Gajeta je tradicionalni drveni brod iz Dalmacije, dužine 6-9 m. Nastala je 1740. godine i predstavljala je uvijek „epicentar težačkog kosmosa“. Smatra se da je gajeta koncept „tri broda u jednom“ (ribolov, prevoz putnika, prevoz tereta) pa je zbog toga, u uslovima oštrih vremenskih prilika i jakog mora to morao biti snažan brod, moćne konstitucije. Njime su mogli upravljati svi članovi porodice, čak i žene, ali je muškarac uvijek bio glavni na brodu, čak i u slučaju da je to bilo muško dijete. Gajetom su se prevozili ljudi, stoka, poljoprivredni proizvodi, ali se i ribalo tokom cijele godine. Stoga je brod bio najvažniji „član“ domaćinstva koji se čuvao, pazio i mazio i kojem se klanjalo.

Gajete su do dolaska motora isključivo jedrile na tzv. „latinsko idro“, a kad ne bi bilo vjetra, pokretala su ih vesla. S pojavom motora gajete su doživjele određena unaprijeđenja, ali nikad bitnije transformacije – ostale su vjerne tradiciji, i formom i suštinom. Danas su i dalje u upotrebi, posebno na Murteru gdje svaka porodica ima po jednu gajetu, privezanu uz kuću na rivi, ne više iz egzistencijalnih potreba već zbog tradicije i kulture. Današnje moderne gajete zadržale su formu i način izrade od prije nekoliko stotina godina, s tom razlikom što se u njih danas ugrađuju savremeni brodski motori i profesionalna jedra. Zbog toga se u posljednje vrijeme u Hrvatskoj organizuju regate na „latinsko idro” i ova tradicija dobija sve više na popularnosti.

Gajete su do dolaska motora isključivo jedrile na tzv. „latinsko idro“, a kad ne bi bilo vjetra, pokretala su ih vesla. S pojavom motora gajete su doživjele određena unaprijeđenja, ali nikad bitnije transformacije – ostale su vjerne tradiciji, i formom i suštinom. Danas su i dalje u upotrebi, posebno na Murteru gdje svaka porodica ima po jednu gajetu, privezanu uz kuću na rivi, ne više iz egzistencijalnih potreba već zbog tradicije i kulture. Današnje moderne gajete zadržale su formu i način izrade od prije nekoliko stotina godina, s tom razlikom što se u njih danas ugrađuju

Porodična priča Divanovića s gajetama zapravo je počela 2013, kad su Nikola i njegov brat Miloš sasvim slučajno, tragajući za drvenom barkom, otkrili otok Murter i Betinske kalafate – meštre od drvene brodogradnje, sigurno jedne od najpoznatijih na Mediteranu. Jednog sunčanog februarskog prijepodneva, dok je bura s Velebita polako kalavala, stigli su na otok Murter i bili potpuno zatečeni prizorom na rivi – preko 300 drvenih gajeta u bonaci modro-plave boje. U toj tišini koja je potrajala nekoliko minuta, svi su zapamtili po neku sliku za cijeli život, a Nikolina supruga Sandra, koja će uskoro iz hobija postati zvanični fotograf Lampuga flote, tog je dana pronašla neiscrpan izvor inspiracije za svoju najveću strast – profesionalnu fotografiju.savremeni brodski motori i profesionalna jedra. Zbog toga se u posljednje vrijeme u Hrvatskoj organizuju regate na „latinsko idro” i ova tradicija dobija sve više na popularnosti.

Među svim tim brodovima, jedna stara im je posebno privukla pažnju. Iako sva oronula i ispucale „piture“, njene su linije odskakale po ljepoti od svih drugih koje su bile tu privezane. Ispostavilo se da je stara pedeset godina i da je remek-djelo meštra Ćira Burtine, jednog od najpoznatijih betinskih kalafata koji više nije živ (Betina je mjesto na otoku Murteru odakle su svi čuveni kalafati). Ljudi su bili neradi prodati brod, pogotovu ne „da ide daleko od otoka‟, ali su je na kraju kupili za relativno skroman iznos i dovezli u Kamenovo, ispred porodične kuće. Gajeta je trebala ozbiljna ulaganja u rekonstrukciju, ali u okruženju Nikola nije poznavao nikoga ko je bio dovoljno vješt da bi mu povjerio obnovu gajete. Nakon nekoliko mjeseci „muka po Mateju“, Nikolin prijatelj Tome je dao kontakt jednog mladog kalafata s Murtera po imenu Mate. Mate je pristao da dođe i ostane kod Divanovića dok ne obnovi staru ljepoticu.

Radovi su, uz nesebičnu pomoć Miloša, trajali oko dva mjeseca; za to vrijeme su se sprijateljili i čuli mnoge priče o tradiciji drvene brodogradnje koje su ih neraskidivo vezale za taj prelijepi zanat kojem su podsvjesno uvijek naginjali. Obnovljenu gajetu trebalo je sada „ojedriti‟, a to je poseban dio koji se tiče vještine izrade jarbola i lantine na koje se vezuje pažljivo po mjeri skrojeno jedro. Na kraju, došlo je na red i savlađivanje vještina samoga jedrenja na latinsko jedro… Njihovoj sreći nije bilo kraja.

I tako, spontano, korak po korak, danas su stigli dovde, srećni jer su spoznali priliku da ožive tradiciju i udahnu joj novu vrijednost, da uživajući u onome što rade, i što su radili njihovi preci, turistima ispričaju priču o moru i jedrenju, o životu i zanatu, o kulturi i tradiciji. Oživjeće duh prošlih vremena i dočarati Mediteran kakav je nekada bio, u vrijeme dok nije postojao stres, dok je čovjek na brodu ispod jedara bio sam sa tišinom mora i mirisom vjetra.

Danas imaju viziju da stvore jednu neobičnu turističku ponudu, baziranu na nezaboravnim iskustvima. Insistiraju na sprezi s lokalnom zajednicom – seoskim domaćinstvima i hotelima prije svih, s fokusom na ideju da budvanska djeca osjete čari i zavole jedrenje. Lampuga flotu čine moćni i sigurni brodovi, izrazite ljepote, građeni od hrastovine s tikovom palubom i regatnim jedrima za potpuni ugođaj. Izleti, jedrenje, razgledanje, ribanje, kupanje i ronjenje, obilazak znamenitosti, gastroture, pješačke i biciklističke ture… predstavljaju aktivnosti iz njihove ponude koje neizostavno slikaju i snimaju kako bi ih učinili zaista nezaboravnim iskustvima!

P.S. Lampuga je plava riba grabljivica, koja se lovi kod nas lokalno ali na otvorenom moru, i koja svojom konstitucijom i „performansama‟ podsjeća na gajetu. Lampuga je naziv brenda, malo zbog „sličnosti“ ribe i gajete, a više zbog ideje da se kroz brend sačuva tradicija.