BURA

Posmatram purpurni sumrak
živeći vrijeme što slijedi,
simfoniju boje i zvuka,
i mora koje se ijedi.

Otkuda stiže sopran Prirode moćni?
Podno Karpata kreće
da nemir donese noćni.
Možda je slovenske krvi
i duše blage i čiste,
možda me kroz vrijeme čuva
noseći gene iste.

Osjećam rodbinsku bliskost
sa vjetrom što pamet bistri,
Vjerujem čvrsto smislu
da sam sa vjetrom isti.

Dok horizontom oblaci žure
šljuka se s vihorom bori,
nastavljam pogled na sjever
ka tamnoj, sniježnoj gori.
Spušta se noć puna zvijezda
praćena hukom s kamenih brda,
dolazi duga bura sijeda,
da moru svira kroz žice dalekovoda
ko da se sprda.

Svetionik je usamljen svjedok hladnoće,
prkosi svjetlošću olujnoj noći,
a ja se molim pokraj kamina
buri da štedi mornare moći.

Ti buro čista djevojko – vilo,
raskošne kose od morske soli,
po modroj pučini slikaš vale,
pjenušave od bijele boli.
Sakrij mi uzdah srebrna buro
dušu ispuni orkanskom moći,
u borbi mojoj s onim što živim
i za sve drugo što će tek doći.